NadGradnja – Tonka Maleković

Pretvorivši još jednom svoje prozore u izloge galerije, knjižnica S.S. Kranjčević (Galerija Prozori) ugostila je radove mlade umjetnice Tonke Maleković.

Izložba fotografija performansa održanog na jednoj od zgrada u susjedstvu, odnosi se na poziv članovima knjižnice da izaberu knjigu koja im je od osobne važnosti i sudjeluju u fotosessionu. Ovako osmišljen koncept povlači osvrt na niz stuacija u kojima knjižnica predstavlja mjesto njihove interakcije, no ona se ovdje ne očituje samo kao mjesto intelektualne “nadgradnje”, već fizičko mjesto mimoilaženja i sudaranja stanovnika kvarta.

“Možete li mi pobliže pojasniti pojam nadgradnje u kontekstu Vaše izložbe?”, pitanje je kojim smo pokušali pročistiti i doista si omogućiti razumijevanje viđenog.

Naziv NadGradnja igra je riječima, jezična kovanica koju tvore riječi Nad i Grad(nja). ‘’Nad’’ je prijedlog koji određuje poziciju subjekta u odnosu na Grad(nju). U svom radu često se bavim gradom i njegovim svakodnevnim performansima, od tekstura površina koje nastaju u vremenu pod utjecajem raznih čimbenika do performansa tijela stanovnika u javnom prostoru. Obično koristim zadane elemente, spajajući ih u simbolički prikaz, komunicirajući na taj način željenu misao, potičući asocijacije.

Sudionici su u ovom radu fizički izmješteni – nad grad, ali prikaz simbolički upućuje na duhovni i intelektualni rast i razvoj pojedinca kroz odnos s knjigom. Govorim o odnosu pojedinca/zajednice i njegovog staništa – o odnosu datih okolnosti te kreativnog potencijala korisnika. Kako je galerija Prozori dio knjižnice S.S Kranjčević, bio mi je cilj intervenirati u Prozore sadržajem koji polazi od specifičnog mjesta i njegovih korisnika.

Kao što se može zaključiti iz priloženih fotografija, snimljene su na krovu zgrade nedaleko knjižnice – što je jedan od bitnih teorijskih motiva “NadGradnje”. Sam krov zgrade mjesto je kojem rijetki imaju pristup, no često predstavlja i mjesto kojem je pristup zabranjen.

Ponekad je u privatnom vlasništvu stanara zadnjeg kata ili mu je netko od stanara pripisao privatan karakter, no ujedno je javan jer je dio zgrade na koju svi stanari polažu jednako pravo.

Krov kao mjesto razapeto između privatnog i javnog ugostio je nekolicinu ljudi koji svojim prisustvom i prisustvom od njih izabranih knjiga – koje ih u ovom kontekstu individualiziraju – predstavlja pozitivan pomak u poništenju odvajanja pojedinca od zajednice, kvarta, pa i samog grada. Toponimi ovdje posredovani ljudima, pridonose međusobnom prepoznavanju pojedinaca koji zajednički koriste knjižnicu i žive na istoj lokaciji.

Zašto je većina fotografija portretnog karaktera?

Želja je bila pristupiti osobno, naglasiti individualno. Izvlačeći osobno u krupni plan (portret i odabir knjiga), te kroz pozdainski plan, suprotstavljajući zajedničko, općenito – grad, željela sam naglasiti kontrast, ali i uspostaviti poveznicu, uzročno-posljedični faktor između osobnog i kolektivnog, između pojedinca i okruženja koje ga određuje, suptilno aludirajući da proces može ići i u obrnutom smjeru.

Je li fotografija ovdje dobar medij da se prezentira ideja vašeg performansa?

Fotografija nije tu samo medij koji prezentira ideju performansa. Tek fotografijom, u kojoj su elementi pročišćeni, a slika zaustavljena, ideja počinje komunicirati na novoj razini.

Performans i fotografija dva su različita rada, iako je drugo posljedica prvog.

Korisnici knjižnice su pozvani da sudjeluju u fotosessionu, na krovu kvartovskog nebodera, sa jednom od knjiga koja im je bitna, da kroz fizičku, kolektivnu situaciju, svojim tijelima i odabranim knjigama, u prostornoj scenografiji ilustriraju pojmove osobnog rasta i razvoja. Neposredno iskustvo djeluje na drugoj razini od fotografije!
«Izmjena gradskog nivoa i perspektive, otkrivanje nedokučivog pogleda, obuhvaćanje grada okom, stara praksa čitanja u sasvim novom okruženju, nosi za sobom začudnost, uzbuđenje, izvjesnu količinu avanturizma i emotivni pomak k optimizmu» (Iz predgovora izložbi Irene Bekić).

Što se tiče fotografije, ona je tu da sinegrijom prikazanih elemenata simbolički govori o gradu, zajednici, o pojedincu, o rastu i razvoju, o utjecajima, posljedicama, ali i o aktivnom potencijalu čitatelja/činitelja/građanina. Iskustvo se proživljava, a fotografija čita. Kao što je knjiga više od prepričavanja samog događaja, tako je i fotografija u ovom slučaju više od puke vijesti, od dokumenta događaja.

Fotografija, kroz redukciju elemenata (grad, pojedinac, zajednica, štivo) i naglašavanje njihovih međusobnih relacija, spušta iskustvo ponovno u zonu ulice, komunicirajući sada ideju kroz pročišćen simbolički prikaz koji komunicira iz odnosa navedenih elemenata.

Fuzijom javnog, privatnog i umjetničkog, autorica naglašava moment identifikacije kroz umjetnost, kroz samoprepoznavanje i prepoznavanje drugih unutar sfere umjetničkog djela. Ovom izložbom prolaznik nam opet postaje prezentan kao poznati individuum, kao susjed, kao čovjek.

Autor svog fotografskog materijala performansa je Boris Cvjetanović.

Komentiraj:

comments