46. zagrebački salon za primijenjenu umjetnost i dizajn – Rukopisi novog doba

Naslovljena izložba prva je u ciklusu ovogodišnjeg zagrebačkog salona za primijenjenu umjetnost i dizajn. Obuhvaća izloške četiri autorice: Lale Raščić, Neli Ružić, Renate Poljak i Tine Gverović.

Žensko pismo

“U zadnjem dijelu ovoga Salona, u temi koja je jedina povijesna i stilska, a to je tema ženskog pisma, proučava se osnova definicije ove kovanice koja već dugo vremena putuje raznim teorijama, izložbama i ostalim kulturalnim produkcijama. Što je to žensko pismo pokušat ćemo definirati upravo radovima u kojima su se autorice bavile pisanjem kao procesom ili slanjem pisma.

Ti se rukopisi pišu i brišu, odnosno nestaju sami od sebe. Poneki su i ikonički znaci per se koji nas vraćaju na početak jedne neobične priče o potpisu kao vlastitome logu, trenutku kada sam tekst postaje slika, sasvim suprotno od početne teme ovoga Salona, upravo one kada je slika postala tekstom, vremena prije one naše “Grčke vaze”, tekst je kustosice Ane Peraice koji pojašnjava krovnu ideju pod kojom se odvija izložba. Kako bi nam postao jasan duh izložbe postavili smo joj par pitanja.

Zašto je proces slanja pisma konceptualno relevantan?

„Slanje pisma dio je procesa u interpersonalnoj komunikaciji na daljinu. Za razliku od drugih vrsta komunikacija na daljinu pisma nose, osim poruke kroz osobni znak – dakle rukopis, i iskustva koja su nevizualna, ona taktilna i mirisna. Često su se, naime u sama pisma ukapavali parfemi. Drugo i bitnije, pismo je samo po sebi poklon, jedan upakiran dar u kojem onaj koji šalje zapravo kompresira sebe, slično upravo onom paketu kojeg Lala Raščić u svom videu o dječaku koji se poslao poštom, obrađuje, no na jednom realnom nivou.”

Je li to pokušaj adresiranja zaduženih za rješavanje ženskog pitanja?

„Ženska su pitanja adresirana uglavnom vlastitom rodu u pokušaju traženja institucionalne potpore kakvu su povijesno gradili muškarci, te stoga ne spadaju u interpersonalnu komunikaciju, koliko god ona osobna bila. Tu je odličan primjer adresiranja videorad Renate Poljak „Tito, Tata”, kojim se osvrće na dva autoriteta kroz vlastiti rukopis u kojima ih izjednačava, i na kraju radi kompletan odmak, pleše u nekom malom zatvorenom prostoru.”

Može li muškarac pisati ženskim pismom?

„Naravno, no kada to radi muškarac on se socijalno kažnjava, čak i više nego sama žena.”

Je li moguće da se kroz žensko pismo u slici portretira ono žensko i da ujedno bude prepoznatljivo kao žensko?

„Pa u većini slučajeva lako je raspoznati ženski od muškog senzibiliteta, primjerice kada ugledate neki vez ne pada vam na pamet da ga je napravio muškarac. Čak kada nešto i sliči na vez prepoznajemo ga kao ženski rukopis, s obzirom na to da se radi o matrici koja nije bila od interesa muškaraca. U videu Tine Gverović vidimo samo ruke koje pišu u pijesku, no obično ideje igara u pijesku vežemo za djecu, ponekd i za žene. Slično je pisanje po dahu u ugledalu, prikazano u videu Neli Ružić. Dakle, može se prepoznati. No, osim sličnosti, relacija nije nužna, naime i muškarac može pisati ženskim pismom, kao što rekosmo.”

O Salonu

Smjer koji je Salon poprimao pri definranju samog natječaja bio je relativno tradicionalan i percipirao je sliku i tekst kao nešto odvojeno – u sukobu. Sukob slike i teksta ostvaruje se ovdje kroz pokušaj slike da se oslobodi nametljivog teksta, polazeći od toga kako on ionako ovisi o slici i bez slike ne postoji. Dok će se drugo mišljenje formirati u stavu da je slika svojstvena primitivnima, odnosno nepoučenima čitanju, a tekst učenima, eliti.

Primijenjena umjetnost nam se dočarava kao nešto što je oduvijek u kontaktu s tekstom, kroz autorov potpis ili svojim fizičkim stupanjem u sam prostor skulpture, fotomontaže ili slike. Vizualno bogatstvo i raznolikost izloženih radova organizirani su u više tematskih podcjelina ili “načina” da nas se uvede u svijet teksta u slici. Krenuvši od nizanja različitih oblika izražavanja kroz abecedu, preko tipografije do slike, “pisanja kao geste”.

Posljednji motiv uvodi nas u onaj intimniji, samom autoru osobniji, dio Salona. Slika ovdje postaje osobni komentar ili kritika društvenog stanja. Najjači dojam vjerojatno ostavlja ispisivanje imena Luke Ritza, gdje autor Mario Depicolzuane – svojim radom i Lukinim rukopisom – pokazuje moć spajanja teksta i slike. Moć prisjećanja, afektiranja i nade u pozitivne promjene unutar našeg društva.

U konačnici tekst postaje slika, dok nam umjetnici dokazuju kako rukopis ne mora biti tekst, a tekst ne mora biti vezan uz tekstualnost. Na samom kraju spomenutog uvoda kustosica će u jednoj rečenici pojasniti glavnu misao: „Na kraju, hodajući tekstualnim svemirom ove izložbe opet vidimo samo slike.“.

25. svibnja — 18:00
ULUPUH, Preradovićeva 44/I
Robert Solanović i Marko Šunjić — Lettering u stripu, predavanje

27. svibnja — 17:00
ULUPUH, Preradovićeva 44/I
Tiflološki muzej — Brajica u kontekstu baštinskih institucija, predavanje

02. lipnja — 17:00
ULUPUH, Preradovićeva 44/I
Željka Tkalac, dipl. ing. (voditelj Odsjeka vještačenja novčanica, dokumenata i rukopisa MUP RH) —Vještačenje rukopisa i potpisa u forenzici, predavanje

 

Otvorenje

 

Nagrade

 

 

Komentiraj:

comments