…A pomislih „ KULTURE JE NESTALO ” !

        Šetajući Cvijetnim trgom dođoh do Kic-a . Što iz znatiželje, što iz namjere, uđem i potražim …….da ponudim svoje usluge. Za divno čudo, naiđem na gospođu Andreu Grgić -Marasović , (organizatoricu programa) punu pozitive, preljepog osmijeha i nadasve naoružanu strpljenjem punom pozornosti.

Nakon razgovora  predloži mi da dođem na dramu“ O gnjidama i glumcima “. Upitah je, o čemu se radi? Dobivam odgovor-  da glumci čitaju tekst. Povezujem- podsjeća me na djetinjstvo kad sam slušao Radio dramu. Oduševljeno prihvatih poziv i pun sjete,  prisjetih se tih dana kada sam na prvom programu Zagrebačkog radija slušao pozorno Radio dramu.

Zahvaljujući takvom prezentiranju književnosti, po prvi puta bivah  potaknut da kupim i pročitam u cijelosti knjigu(bila je to Galeb Jonathan Livingston).

Jedva dočekah 19h i uz malo kašnjenja ( kako je uvijek kod nas red, po onome akademskih 15 min ) predstava poče. U trenu bivah odveden u vrtlog vremena; zlatno,srebrno,bakreno il željezno doba. Zaustavih  se…te izletih iz vrtloga prošlosti na pitanje glumca: “ u kom smo mi vremenu?“. S obzirom da je teatar rađen interaktivno, htjedoh vrisnuti iz petnih žila: “plemenitih metala“, ali moja malenkost i skromnost ne dozvoli da se miješam.

 

I taman sam se ušuškao u stolicu i upotrijebio organe sluha, jer vid su mi sputavale glave publike (jer, tko mi je kriv što nisam sjedio u prvom redu). Začuh…SISE… i ponovo SISE !!! ,glumac se zaklinjao da usitinu u tekstu stoji riječ „SISE”. Da, dobro ste čuli…..SISE, ili kako bi rekli dojke, dude. Skočih ko oparen, jer i meni bijaše mile (moja preporuka damama s velikim oblinama …nikako ne sjedajte u prvi red) .

Glumci iako su čitali bili su i aktivni gestikulacijom i ostvarili kontakt s publikom, što je u mnogo čemu upotpunilo sva moja očekivanja i stavove!

Zahvaljujući glumcu Zdenku Jelčiću koji je omogućio i nama smrtnicima (misleći na one koji bi se kulturno uzdizali, ali nemaju financijske mogućnosti) tračak entuzijazmičkog kulturnog uzdizanja.Taj osjećaj ispunjenosti poradi cjelovitog uvida doživljaja,  dijetinstva i današnje surove stvarnosti razuvjerio me u početnu misao….“KULTURE JE NESTALO“.

Svaki prvi petak u mjesecu me zasigurno neće mimoiči. Ne vjerujete??? Dođite i uvjerite se. Nećete požaliti.

Trenutak, trenutak, trenutak… u očima fotoreportera

U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu otvorena je fotografska izložba jednog od najpriznatijih suvremenih fotografa Stevea McCurryja, nazivom ‘South-South East / Život u slikama’

Već na samom ulazu u paviljon proteže se plakat sa licem Afganistanske djevojke.Bistra i jaka zelena boja očiju i njezino predivno lice obišlo je cijeli svijet,a ujedno i obilježilo karijeru fotografa McCurryja.

Jedan takav trenutak dogodio se 1984. godine u pakistanskom izbjegličkom logoru u gradu Peshawaru . Trenutak kada je snimio zelenooku djevojčicu zauvijek mu se uvukao u srce ,a njezina fotografija postala je simbolom izbjeglištva diljem svijeta.

Više od bilo koje druge fotografije njezina je poslužila kao međunarodni ablem teškog doba i napaćene nacije.Fotografija je svanula na naslovnici poznatog časopisa National Geographica u lipnju 1985 i postala jedna od najpoznatijih fotografija uopće.

Osjetivši potrebu da je pronađe ,nakon 17 godina to mu i uspjeva.Bilo je to prvi put da je ugledala svoju fotografiju,a za McCurryja je to bio poseban trenutak.Njezino ime je Sharbat Gula „the green-eyed Afghan girl“.

Za Stevea McCurryja moglo bi se reći da je fotograf koji nikada ne prestaje promatrati ,fotograf koji je u neprestanom kretanju. Putuje diljem svijeta i svojim objektivom zabilješava i dokumentira ne samo situacije ,nego i trenutak kojim ulazi u dubinu ljudskih patnji i radosti.

Želite li i Vi doživjeti trenutke ovih nadasve iznimnih fotografija (od samog napada na World Trade Centre U new Yorku, ,Japan nakon tsunamija,religijski obredi i mnoge druge fotografije diljem svijeta) uputite se u umjetnički paviljon.Izložba traje do 9.prosinca.2012.

Iris Mihatov Miočić – akademska slikarica raznolikog opusa

“Sve što radim u slobodno vrijeme povezano je sa slikanjem, a nova uloga majke još me više gura naprijed pa je tako želja za slikarskim stvaralaštvom rezultirala još nekim novim projektima.”

Iris Mihatov Miočić akademska je slikarica rođena 1983. u Zadru gdje je završila osnovnu i srednju školu. Slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 2001. godine, a nakon završetka studija, uslijedile su mnogobrojne samostalne i grupne izložbe. Taj prekrasan period kontinuiranog stvaranja, kako umjetnica opisuje, vodio je ka novom cilju – magistarskom studiju slikarstva u Ljubljani kojeg uskoro završava.

FFA:  Recite nam što sve obuhvaća Vaš umjetnički rad?

Osim pripreme novog slikarskog ciklusa, bavim se i oslikavanjem zidova s AK-Walls-om (od većih projekata izdvajam humanitarno oslikavanje zaklade Ana Rukavina i oslikavanje doma u Nazorovoj), oslikavanjem artikala za Lullaby Art i ručnim oslikavanjem majica, a tu je i moj brend, Mihatov& Mihatov, u kojem su za sad u ponudi suknje s printevima. U pripremi su i neki drugi projekti koji će se uz ilustrativna rješenja realizirati kroz sljedećih nekoliko mjeseci.

 

FFA: Kojim se sve tehnikama služite pri izradi Vaših radova?

Zadnjih nekoliko godina isključivo radim tehnikom akvarela. Akvarel mi je u slikarskom smislu najzahvalnija tehnika, bilo da je riječ o ilustraciji ili slici, rješenja do kojih dolazim ponekad spontano su samo rezultat čistog prepuštanja tehnici. Ljudi su pomalo skeptični prema toj tehnici jer je današnja svijest o slikarskim tehnikama usko povezana s tehnikom ulja ili akrila, a akvarel je na nekakvoj ljestvici pri dnu, no prvotni skepticizam na kraju zamjenjuje iznenađenost.

Što se tiče oslikavanja tekstila, tu koristim posebne boje za tkaninu na vodenoj bazi, a za oslikavanje zidova koriste se boje za unutarnje bojanje zidova. Svaka podloga zahtijeva poseban tretman, a upravo ta šarolikost  tehnika i podloga predstavlja izazov. Ti raznoliki slikarski procesi samo su način svojevrsnog umjetničkog usavršavanja, a u pogledu svakog kad je zadovoljan autor, zadovoljan je i naručitelj.

FFA: Odakle crpite inspiraciju za svoje radove?

Dok nisam postala mama, inspiraciju sam pronalazila u raznoraznim stvarima. Ponekad je bio presudan film, neka određena pjesma, a vrlo često i osobne fotografije. U svemu pomalo sam pronalazila slikarska rješenja pa nekih većih stanki u radu i nije bilo. No majčinstvo je utjecalo na mene, tu sam prvi put napravila dužu pauzu od svega i bila sam samo mama. No zaboraviti na rezultate osobnog rada nije mi bilo prihvatljivo pa sam postepeno uvježbavala ruku i slikala koliko sam stizala vremenski. I sad kad pogledam unatrag, postoji ogromna razlika. Od bavljenja samo sobom i svojim slikama, organiziranjem i pripremama za izložbe, našla sam se u situaciji kad uz dijete imam ostvareno gotovo sve što sam ikad željela, a ljepota svega je istina da uvijek u svemu prvo biram svoje dijete, a potom sve ostalo. Ono me i gura naprijed pa kad me pitate za inspiraciju, bez ikakve patetike i slatkorječivosti, svakom ću reći moja kćer.

 

FFA: Recite nam nešto više o svom osnovanom brendu?

Brend je nastao prije svega nekoliko mjeseci, i on je ostvarenje mojih želja. Već dvije godine sam razmišljala o tom projektu, no nisam se usudila jer nisam imala hrabrosti. Ove godine sam imala sve uvjete za to, i rekla sam sama sebi, sad ili nikad. Imati u rukama svoj proizvod, potpuno nepovezan s mojim slikarskim pothvatima, bio je divan osjećaj. Tematski neopterećena, i bez imalo iskustva u modi, upustila sam se kreiranje nečeg što bih sama htjela imati, a nigdje nisam pronalazila. Sad mi je ovo iskustvo toliko drago da bih se s tim mogla baviti do kraja života.

Inspiraciju sam pronašla u modi 50-ih i 60-ih, ženstvene suknje koje sam obožavala gledati u filmovima tog vremena. Iz jedne skice u drugu, došla sam do konačne ideje za kroj i proizvod je bio tu. Materijali su se pokazali zahvalnim za tu vrstu kroja, a upotpunila sam ih printevima (tehnikom termo folije) po vlastitim predlošcima, tj. slikama. Tako su nastale suknje Casablanca, Fred i Ginger, Audrey i Fred, i Roman Holiday. A biti će ih još… Ženstvene i romantične suknje kakve sam oduvijek htjela.

FFA: Planirate li još neke projekte u budućnosti?

Voljela bih zavrišti neki tečaj vezan uz modu i slično, pokrenuti liniju hand made nakita ili torbi, i dalje se usavršavati u slikarskom smislu. Svoju temu sam našla, a vrijeme će pokazati rezultate.

Umjetnicu možete pratiti na njenom blogu, suknje pogledati na facebook stranici, a slike na ovoj i oslikavanje zidova na ovoj web stranici. Upite za portrete, oslikavanje majica i suknje po narudžbi možete poslati na mail iris.mihatovmiocic@gmail.com

 

Izložba Jasminke Končić „Lijepom našom“

Otvorenje izložbe je u petak, 18. svibnja, u Galeriji događanja u 19 sati. Pogledajte kako je autorica digitalnim tiskom ujedinila tradicionalne nošnje i grafički dizajn, a osim vezenih ornamenata, glavni motivi su i hrvatski političari!

Jasminka Končić umjetnica je rođena 1973. u Zagrebu. S već 23 godine je bila jedna od osnivačica grupe „Daklelososi“ s kojom je izvodila modne performanse. Diplomirala je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a trenutno je apsolventica na poslijediplomskom studiju kiparstva u Ljubljani. Radi kao docentica na kolegijima Modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a također je i umjetnička voditeljica „Green room“ galerije u Zaboku te članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

FFA: Kako je nastala ideja za izložbu „Lijepom našom“?

Izložba je dio mog magistarskog rada na poslijediplomskom studiju u Ljubljani i nastala je još prije više od dvije godine kad je i prvi puta postavljena u Sloveniji. Nastala je kao posljedica medijskog teroriziranja domoljubljem i propisanim načinom kako bi ono moralo izgledati od strane jednog dijela hrvatske političke scene.

FFA: Osim narodne nošnje, na Vašim radovima se pojavljuju i neobični motivi, političari.
Koja je bila Vaša namjera?

Umanjivanjem i ornamentalnim slaganjem portreta hrvatskih političara pokušala sam ironizirati nerazmjer izrečenih domoljubnih parola u odnosu na njihova stvarna djela i stvarnu brigu o zemlji koju vode te ih pretvoriti u predložak za tekstilni uzorak od kojeg izrađujem hibridne narodne nošnje.

FFA: S Vašom porukom izložbe povezana je i sama tehnika kojom ste se služili za stvaranje radova. Na koji način?

Portret svakog političara „kloniran“ je u regionalni uzorak koji se može naći na regionalnim nošnjama i narodnom blagu dijela Hrvatske iz kojeg pojedini političari dolaze. U kroju i bojama narodnih nošnji ostala sam vjerna originalima, no do hibridizacije dolazi u trenutku prenošenja uzorka na materijal (digitalni print na umjetnoj svili), zamjeni tradicionalnih prirodnih materijala sintetskim i iščitavanju motiva (mikro pogledom otkriva se „infekcija“, virus koji nagriza nacionalno tijelo nezaustavljivo se šireći po njemu). Tako tekstilni uzorci i narodne nošnje postaju personificirani oblik mutacije i zloupotrebe izvornih vrijednosti u političke svrhe.

FFA: Planirate li još neke projekte u budućnosti?

Planiram svakako, i to će uglavnom biti radovi u mediju tekstila na granici mode i umjetnosti. Ova izložba zaokružuje seriju izložbi kojima sam se bavila umanjivanjem i ornamentalnim slaganjem portreta poznatih ličnosti bilo da se radi o hrvatskim političarima ili pak svjetskim zvijezdama.

Izložba traje do 6. lipnja 2012. i možete ju posjetiti svakim radnim danom od 10 do 21 sat, a subotom od 10 do 13 sati. Galerija događanja nalazi se u Kulturnom centru Peščenica (Ivanićgradska 41a, Zagreb).

 

The search for spirituality: Art/Fashion/Photography