Tag Archives: ULUPUH

NAKIT STAR 6 000. GODINA: unikat savršenog oblika

Ogrlica sa velikim privjeskom koja  me podsjeća na skulpturu, moderan nakit savršenih  linija i formi, serija nakita čiji nesputani oblici asociraju na krila, kljove ili rogove, sve me to odvodi u daleku prapovijest. Pitate se zašto? Zato jer nositi na sebi nakit od umjetnice Smiljke Franjić, budi u Vama putovanje u prošlost!

Već prema samoj boji koja teži najdubljoj tmini zemlje, iskusno oko može  zaključiti  kakvim materijalom se umjetnica koristi. Osim što u novim serijama u svoj nakit  unosi  srebro, drvo Abonos, njezin je osnovni materijal za izradu ovog prekrasnog nakita. Udahnuti novi život drvetu koje je živjelo prije  6 000 godina i uslijed klimatskih promjena završilo u koritu rijeke, te tisućljećima snivalo dok opet nije ugledalo svjetlost… to je bio veliki izazov za našu umjetnicu. Kako i sama kaže: „Ponekad u životu splet okolnosti određuje daljnje događaje, a tako je bilo i u mom slučaju. Od trenutka kada sam prvi puta dodirnula fosilni hrast, a bilo je to prije 10-ak godina, sve se pokrenulo u nekom novom smjeru. Do tada sam uglavnom slikala i crtala, no taj dodir probudio je u meni osjećaj da u rukama držim nešto dragocjeno“.


Kako je  o samom materijalu znala vrlo malo, krenula je u istraživanje koje ju je  u njezinoj mašti vratilo u doba ledenjaka. Posebno  ju je zanimao hrast lužnjak čije su šume uslijed promjena tokova rijeka djelomično završile u njihovim koritima.U procesu transformacije stabla su postajala sve tvrđa i sve tamnija, mijenjajući boju od kore prema sredini u tonovima ,od smeđe do potpuno crne pa tako i nakit koji izrađuje, približite li mu se dovoljno blizu , uvidjet  će te tu beskrajnu  različitost tonaliteta.

Osim što osvaja svojom bojom, fosilni hrast odlikuje i potpuna otpornost na nametnike, čvrstoću, tvrdoću, te trajnost – može se reći da je to gotovo vječno drvo, te spada u luksuzne i ekskluzivne materijale,a bio je poticaj mnogim umjetnicima, arhitektima te zbog svoje akustičnosti i glazbalarima. Umjetnici  je on postao vječna inspiracija u  izradi nakita, a radost stvaranja i znatiželja ponekad ju privuče i u likovnom stvaralaštvu.To se svakako primjeti u njezinom domu gdje na zidovima možete ugledati  slike koje izrađuje od sitne piljevine i voska.

Svaki dio nakita je ručno izrađen, a završno je zaštićen voskom kako bi bio ekološki prihvatljiv. Nisam mogla ne primjetiti da ga nose mnoge poznate ličnosti sa glazbene scene, ponajviše muškarci. Umjetnica kroz nakit ocrtava svoj ratnički duh, a baš zbog toga on odlično pristaje i muškarcima. “’Privukla me ideja o izradi nakita za muškarce jer se tu može više eksperimentirati. Smatram kako bi muškarci trebali biti hrabriji i okušati se u nošenju nakita“’, poručila je umjetnica.



Fotograf: Zolika Antal

Njezin nakit svakako nose osobe sa izgrađenim stilom, a često ga možemo vidjeti u mnogim poznatim časopisima i na modnim  revijama hrvatskih  dizajnera  s kojima često surađuje. Sudjelovala je u brojnim izložbama od kojih moram spomenut  Dubrovnik – izložba nakita: Flora i fauna,  neizostavnu nagradu  publike za dizajnera nakita u sklopu natječaja “Zlatna poluga“, te je suradnica  u Otvorenom atelieru Lumezi i članica ULUPUH-a.

Na otoku Krku, u  gradiću  s brojnim kulturno povijesnim spomenicima, Dobrinju može se naći veliki  izbor njezinog nakita. Naime, umjetnica svake godine postavi novu izložbu nakita, slika i skulptura u ateljeu, gdje neumorno radi tokom ljeta. Posjetioci mogu exkluzivno uživo pratiti nastajanje njezinog posebnog i decentnog nakita.

Ovaj nakit ne privlači svojom bojom niti sjajem, već se svojim oblikom uklapa u mnoge kombinacije ,dajući  osobnu priču. Dovoljan je jedan komad nakita kako biste se istaknuli u mnoštvu, a Vašu osobnost ispunjava osjećajem moći,posebnosti i samopouzdanjem. Dok nosim njezin nakit osjećam dio prošlosti,a ujedno započinjem neku novu priču u sadašnjosti.

46. zagrebački salon za primijenjenu umjetnost i dizajn – Rukopisi novog doba

Naslovljena izložba prva je u ciklusu ovogodišnjeg zagrebačkog salona za primijenjenu umjetnost i dizajn. Obuhvaća izloške četiri autorice: Lale Raščić, Neli Ružić, Renate Poljak i Tine Gverović.

Žensko pismo

“U zadnjem dijelu ovoga Salona, u temi koja je jedina povijesna i stilska, a to je tema ženskog pisma, proučava se osnova definicije ove kovanice koja već dugo vremena putuje raznim teorijama, izložbama i ostalim kulturalnim produkcijama. Što je to žensko pismo pokušat ćemo definirati upravo radovima u kojima su se autorice bavile pisanjem kao procesom ili slanjem pisma.

Ti se rukopisi pišu i brišu, odnosno nestaju sami od sebe. Poneki su i ikonički znaci per se koji nas vraćaju na početak jedne neobične priče o potpisu kao vlastitome logu, trenutku kada sam tekst postaje slika, sasvim suprotno od početne teme ovoga Salona, upravo one kada je slika postala tekstom, vremena prije one naše “Grčke vaze”, tekst je kustosice Ane Peraice koji pojašnjava krovnu ideju pod kojom se odvija izložba. Kako bi nam postao jasan duh izložbe postavili smo joj par pitanja.

Zašto je proces slanja pisma konceptualno relevantan?

„Slanje pisma dio je procesa u interpersonalnoj komunikaciji na daljinu. Za razliku od drugih vrsta komunikacija na daljinu pisma nose, osim poruke kroz osobni znak – dakle rukopis, i iskustva koja su nevizualna, ona taktilna i mirisna. Često su se, naime u sama pisma ukapavali parfemi. Drugo i bitnije, pismo je samo po sebi poklon, jedan upakiran dar u kojem onaj koji šalje zapravo kompresira sebe, slično upravo onom paketu kojeg Lala Raščić u svom videu o dječaku koji se poslao poštom, obrađuje, no na jednom realnom nivou.”

Je li to pokušaj adresiranja zaduženih za rješavanje ženskog pitanja?

„Ženska su pitanja adresirana uglavnom vlastitom rodu u pokušaju traženja institucionalne potpore kakvu su povijesno gradili muškarci, te stoga ne spadaju u interpersonalnu komunikaciju, koliko god ona osobna bila. Tu je odličan primjer adresiranja videorad Renate Poljak „Tito, Tata”, kojim se osvrće na dva autoriteta kroz vlastiti rukopis u kojima ih izjednačava, i na kraju radi kompletan odmak, pleše u nekom malom zatvorenom prostoru.”

Može li muškarac pisati ženskim pismom?

„Naravno, no kada to radi muškarac on se socijalno kažnjava, čak i više nego sama žena.”

Je li moguće da se kroz žensko pismo u slici portretira ono žensko i da ujedno bude prepoznatljivo kao žensko?

„Pa u većini slučajeva lako je raspoznati ženski od muškog senzibiliteta, primjerice kada ugledate neki vez ne pada vam na pamet da ga je napravio muškarac. Čak kada nešto i sliči na vez prepoznajemo ga kao ženski rukopis, s obzirom na to da se radi o matrici koja nije bila od interesa muškaraca. U videu Tine Gverović vidimo samo ruke koje pišu u pijesku, no obično ideje igara u pijesku vežemo za djecu, ponekd i za žene. Slično je pisanje po dahu u ugledalu, prikazano u videu Neli Ružić. Dakle, može se prepoznati. No, osim sličnosti, relacija nije nužna, naime i muškarac može pisati ženskim pismom, kao što rekosmo.”

O Salonu

Smjer koji je Salon poprimao pri definranju samog natječaja bio je relativno tradicionalan i percipirao je sliku i tekst kao nešto odvojeno – u sukobu. Sukob slike i teksta ostvaruje se ovdje kroz pokušaj slike da se oslobodi nametljivog teksta, polazeći od toga kako on ionako ovisi o slici i bez slike ne postoji. Dok će se drugo mišljenje formirati u stavu da je slika svojstvena primitivnima, odnosno nepoučenima čitanju, a tekst učenima, eliti.

Primijenjena umjetnost nam se dočarava kao nešto što je oduvijek u kontaktu s tekstom, kroz autorov potpis ili svojim fizičkim stupanjem u sam prostor skulpture, fotomontaže ili slike. Vizualno bogatstvo i raznolikost izloženih radova organizirani su u više tematskih podcjelina ili “načina” da nas se uvede u svijet teksta u slici. Krenuvši od nizanja različitih oblika izražavanja kroz abecedu, preko tipografije do slike, “pisanja kao geste”.

Posljednji motiv uvodi nas u onaj intimniji, samom autoru osobniji, dio Salona. Slika ovdje postaje osobni komentar ili kritika društvenog stanja. Najjači dojam vjerojatno ostavlja ispisivanje imena Luke Ritza, gdje autor Mario Depicolzuane – svojim radom i Lukinim rukopisom – pokazuje moć spajanja teksta i slike. Moć prisjećanja, afektiranja i nade u pozitivne promjene unutar našeg društva.

U konačnici tekst postaje slika, dok nam umjetnici dokazuju kako rukopis ne mora biti tekst, a tekst ne mora biti vezan uz tekstualnost. Na samom kraju spomenutog uvoda kustosica će u jednoj rečenici pojasniti glavnu misao: „Na kraju, hodajući tekstualnim svemirom ove izložbe opet vidimo samo slike.“.

25. svibnja — 18:00
ULUPUH, Preradovićeva 44/I
Robert Solanović i Marko Šunjić — Lettering u stripu, predavanje

27. svibnja — 17:00
ULUPUH, Preradovićeva 44/I
Tiflološki muzej — Brajica u kontekstu baštinskih institucija, predavanje

02. lipnja — 17:00
ULUPUH, Preradovićeva 44/I
Željka Tkalac, dipl. ing. (voditelj Odsjeka vještačenja novčanica, dokumenata i rukopisa MUP RH) —Vještačenje rukopisa i potpisa u forenzici, predavanje

 

Otvorenje

 

Nagrade

 

 

TRAGOM LUTKE 14.1./ 20.1. 2011.

U petak 14. siječnja u 19 sati otvorena je izložba ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje igračaka i lutaka te njihovih gostiju. Margareta Peršić je autorica postava izložbe te je važno napomenuti kako se dosta angažirala oko ove izložbe.

Sama ideja za izložbu potakla je od članova ULUPUH-ove sekcije. Ta je sekcija možda javnosti manje poznata zato što ona već dulje nije izlagala u galeriji Ulupuh. U zadnje su vrijeme članovi ove sekcije prilično aktivni i izvan galerije. Unatoč tome uveselili su nas i svojim radovima unutar galerije. Sreća je što se pronašao termin za jednu takvu zaista zanimljivu i oku ugodnu izložbu.

ULUPUH  je udruga koja postoji šezdeset godina, a sekcija za igračke i lutke u udruzi je od samog njezina osnutka. Ova izložba definitivno je pobudila interes javnosti, te se nadamo da će do 20. siječnja, dok je otvorena, biti iznimno posjećena.

Sam naziv “Tragom lutke “  govori o cilju autora da prikažu svijet lutaka i način na koji one mogu egzistirati. Samu lutku svatko drugačije doživljava; netko ju veže uz igračku netko uz kazalište; može biti i na filmu, u slikovnicama, ilustracijama, a na promatraču je da otkrije gdje bi sve one mogle biti. Ljepota je ove izložbe u različitosti umjetničkih izraza koji su  na neki način objedinjeni lutkom i u početnim motivima kojima se autori izražavaju. Na samoj izložbi izvedena je i kratka predstava buduće mlade lutkarice. Predstava je osmišljena tako da nas lutak odvodi na koncert Green daya na kojem pleše i pjeva hit American idiot.

Na izložbi nalaze se radovi dvanaest autora: Zdenko Bašić, Nada Delić, Mirjana Jelašac, Marijana Jelić, Željka Kozulić, Tihana Mikša Perković, Tihana Ostreš, David Peroš Bonnot, Margareta Peršić, Ranka Radović, Zlatko Turković i Marijana Županić Benić.

Marijana Županić Benić je posjetiteljima i ispričala kako je zakoračila u svijet lutkarstva.

Kada ste se počeli baviti lutkarstvom?

Službeno sam se počela baviti lutkarstvom 1998. godine u Zagrebačkom kazalištu mladih u jednoj grupi te sam krenula iz potpuno jednog drugog aspekta kao performer, a onda sam se zapalila za kreaciju lutaka i tako je sve krenulo.

Možete li nam ukratko reći nešto o svojoj knjizi “ O lutkama I lutkarstvu”  te kome je ta knjiga najviše namjenjena?

Što se tiče same moje knjige “O lutkama i lutkarstvu”, ona je bila prvo zamišljena kao nekakav priručnik  za učitelje, odgajatelje, pedagoge, ljude koji se bave lutkarstvom i zapravo jedan uvod u taj medij. Ali iz mog aspekta kao likovnog umjetnika, odnosno kreatora lutaka i umjetničkog pedagoga, tu sam knjigu osmislila prikazom osnovnih tipova lutaka i na koje se sve načine one  mogu izraditi. Zapravo, tu postoji jedan povijesni pregled jer svaka određena lutka ima svoju povijest vezanu uz određeno područje, odnosno dotičnu zemlju, kulturu.

Gdje se mogu posjetiti lutkarske radionice za one koji bi se voljeli okušati u tome?

Već godinama postoji lutkarski studio u Zagrebačkom kazalštu mladih. Tamo sam također i ja radila deset godina. I to je doista jako lijepo osmišljeno i ima preko sto polaznika, no također vjerujem da u većini škola postoje lutkarske grupe i sekcije. Naime, mislim da ne biste vjerovali koliko je ljudi zapravo zainteresirano za ovu vrstu umjetnosti.

Surađujete li  sa Zagrebačkim kazalištem lutaka?

Da,  imali smo nekoliko suradnji.

Koji vam je najdraži projekt na kojem ste radili?

Mislim da bi to možda bila moja prva samostalna izložba na kojoj sam izlagala. To je bilo baš ovdje u galeriji Ulupuh. Pošto mi je to bilo prvo, uvijek se sjetim i pogrešaka i uspjeha.

Što mislite o lutkarskom mediju u Hrvatskoj?

Lutkarstvo je na neki način marginalizirano u Hrvatskoj, uvijek se vezuje uz kazalište lutaka koje postoji u pojedinom gradu, ali zapravo je to medij koji je puno širi, interdisciplinaran i ustvari na na izložbi “Tragom lutke” u galeriji Ulupuh možete to i provjeriti. Lutka, osim kao igračka kojom se dijete igra, također može biti namjenjena odraslima. U biti, gdje god je možete smjestiti, možete je i pronaći. Smatram da ima dosta umjetnika koji se bave lutkarstvom, nas u Ulupuhu ima svega desetak članova, no uvjerena sam da u Hrvatskoj postoji mnogo  više ljudi koji se bave tim medijem.

Jeste li se i vi igrali lutkama kada ste bili mali?

Da,  pa  naravno.  To je bila jedna velika ljubav. Igrala sam se  grančicama, gradila sam, a ono čega se sjećam je da sam voljela te neke prirodne oblike i s tim sam se najviše voljela igrati.

Nadamo se da je ova izložba početak ponovno oživljene aktivnosti ove sekcije koja se u zadnjih nekoliko godina stvarno osnažila sa sve većim brojem članova.

Radovi se mogu pogledati do 20. siječnja, radnim danom od 10 do 17 sati, subotom od 10 do 13 sati, dok je nedjeljom galerija zatvorena. Ulaz je slobodan.